Kažu: “Drugi su naša ogledala.” Nešto ranije pisah nešto na ovu temu. Da, neki nam stvarno mogu biti ogledala. Ono čemu se divimo je često nešto naše, ili ono što bismo mogli da usvojimo. S druge strane, ono što nas baš nervira kod drugih, to je vrlo često takođe naše, nešto što nismo osvestili a potrebno je da osvestimo i promenimo unutar nas. Tad prestaje da nas nervira kod drugih jer smo preležali te „boginje“. Znači, ako nam neko tipka tastere taj neko nam je i učitelj o nama. U jednoj knjizi davno sam pročitala: „Ne ubi glasnika.“ Glasnik je upravo osoba koja ti donosi info o tebi, ali ne spoljni info u vidu verbalizacije već upravo taj unutrašnji odaziv koji imamo na nekoga, tj. na nečije ponašanje.
Ovde ne treba brkati tuđe neadekvatno ponašanje prema nama, koje svakako ne trebamo tolerisati. Ne moramo se nužno ni ljutiti. Prepoznamo da osoba nema kapacitet za drugačije i sklonimo se. Može nas zaboleti to ponašanje, o da, ali to je onaj momenat kada tuđe ponašanje shvatimo lično, pa nas pogodi direktno. Ali ako zaista osvestimo da nečije ponašanje nema veze sa nama, da ta osoba deluje iz svojih otpora, strahova, uverenja, možemo lepo izabrati da najpre iskomuniciramo. A u zavisnosti od situacije i odnosa, možemo izabrati i da nemamo dalju interakciju sa tom osobom. Takođe, možemo preispitati svoja duboka uverenja. Da li je neko naše uverenje privuklo takozvano neodgovarajuće ponašanje? Tu Reiki može mnogo pomoći. Ako su nam uverenja dobra, pozitivna za nas, ako imamo dovoljno zdrave ljubavi prema sopstvenom biću, onda nam je jasno da nije do nas. Ali ako osvestimo naše negativne programe i uverenja, onda treba poraditi na transformaciji istih. Svi smo božanska bića, svi zaslužujemo ljubav, dobrotu, poštovanje, podršku da sijamo i ostvarujemo svoje najbolje, naročito ako isto dajemo drugima. A da bismo nešto dali drugima, potrebno je da to prvo damo sebi. Jer onaj ko ima, može i da daje. Kako je zapisano u Bibliji: “Onom ko ima, dodaće mu se.”
Kad su ogledala u pitanju, dešavalo se da mi ljudi opisuju mene. Da mi lepe neke osobine koje veze nemaju sa mnom. Nekada davno sam se na takve izjave preispitivala, ali sam ubrzo shvatila da me ti ljudi ne vide, već da vide sebe u meni. Da sam im vrlo čisto ogledalo. I danas kad se desi da mi objašnjavaju ko sam, nekad klikmnem glavom, kažem: hm,da… a nekad, zavisi ko je u pitanju, pitam da li vidi mene ili sebe? Ako mi je posebno stalo do nekoga onda se potrudim da objasnim i razjasnim kako stvari stoje radi boljeg razumevanja. I zanimljivo je da sam relativno skoro naletela na podelu škorpija prema 3 dekade. Po toj podeli škorpije druge dekade jesu ogledala drugima. Da li je to baš tako ili nije i nije toliko bitno, jer se svakako ne može ništa generalizovati. I škorpije pohađaju svoje razrede kao i svi ostali.
I u tome je suština, neko ko je u prvom razredu ne može da razume integrale koji se rade u srednjoj školi, kao što je srednjoškolcu teže da razume gradivo fakulteta ili doktorskih studija itd. Kada znamo u kom smo razredu, onda razvijamo razumevanje i saosećanje za one koji su u nižim razredima, jer nismo mi ništa bolji što smo u višem razredu. Isto tako nismo ni lošiji što smo u nižem od nekog drugog razreda. Već težimo da se razvijamo i da prelazimo u naprednije razrede. Tako je sasvim normalno da neko ne može da vidi nas, već vidi sebe u nama. Viši razred je ogledalo nižem. Na primer, duhovni učitelj Mohanji, sa svojom aposolutno proširenom svešću se sigurno ne odgleda u nama, ali mi u njemu možemo. Možemo mu videti mane, koje svakako nisu njegove već naše, ili se diviti onome što želimo da i sami postignemo.
Takođe, kada me hvale i to ne shvatam lično jer opet ti ljudi vide to svoje lepo u meni. Naravno, lepo je i poželjno da postoje prepoznavanja, jer svaka ptica svome jatu leti.
I ovo kod različitih razreda je nekako posebno važno kod partnerskih odnosa. Ako je neko imao više iskustva, više spoznaja, podigao sebe u odnosu na nekog sebe od ranije, treba biti pažljiv prema partneru koji možda nije stigao dotle. I naravno pružiti podršku da se i partner kreće uzvodno. I obrnuto, onaj ko je možda u nižem razredu ne treba da se oseća inferiorno, ili da teži da svog partnera vuče dole, nego da zajedno lete ka novim visinama. Svako u odnosu ima nešto da ponudi na zajedničku trpezu ljubavi. I kada se to lepo izmiksa uz obilje poštovanja, dobije se bogata trpeza sa koje svako odlazi kompletno sit, i duhom i telom. Ono što je ekstremno važno je iskrena, duboka i otvorena komunikacija. Izraziti kako se osećamo, šta želimo, šta nam je potrebno. Ne osećati se napadnuto kada nam osoba saopštava neke stvari, ali je ekstremno važno da dozvolimo sebi da zaista vidimo i osetimo osobu pored nas. Prava intimnost je poznavati sebe i osobu pored sebe do nivoa ranjivosti, biti potpuno ogoljen, a ne biti nag telom. Druga osoba nam svakako može pomoći da i sebe bolje upoznamo i promenimo na bolje. Dvoje kao jedno. Gde jedan zastane, drugi je tu da pruži ruku da nastave da se zajedno kreću, da kreiraju svoju duhovno i materijalno carstvo, satkano od i iz ljubavi.
p.s. baš kad sam završila pisanje ovog teksta, videh komentar na neku moju fb objavu gde mi nepoznata osoba piše o mojoj manjoj inteligenciji. To je upravo to kad si drugome ogledalo. Nijedna inteligentna, svesna osoba, neće drugoga prozivati na tu temu. 😉
Mir i Radost svima i Svetlost svetu.
S ljubavlju,
Anisha.

