Ovaj tekst, tj. rad je napisan za 10. međunarodni Kongres Ishrana Budućnosti koji je trebao da se održi u oktobru 2020. godine u Novom Sadu. Kako se ove godine preskaču velika okupljanja odlučila sam da ga podelim ovde sa vama onako kako je i sastavljen.

Sanja Dejanović, M.Sc. in biomedical engineering, Usui Reiki učiteljica, Instruktor joge smeha

Beograd, Srbija

E – mail adresa: [email protected]

Website: www.reikiskollica.org

Humanitarni rad kao duhovna praksa

Sažetak rada: Cilj: Ovo je četvrta godina kako izlažem svoje radove na ovom divnom kongresu Ishrana Budućnosti. Prethodni rad sam završila upravo pominjanjem humanitarnog rada i koliko mi je to bilo i jeste važno u životu, da je i to jedan vid rada na sebi, a ove godine bih akcenat prebacila upravo na sam humanitarni rad, važnost nesebičnog služenja i šta to donosi pojedincu.  Metodologija rada: Volontiranje može imati različite oblike. Osoba može biti idejni inicijator osmišljavanja različitih događaja na kojima se okupljaju ljudi zainteresovani za dobrobit i drugih te je on/ona nosioc organizacije tada. Volonter može dati svoj doprinost time što će da izvrši određene zadatke kako bi se neki dobrotvorni idejni projekat realizovao. Nekad je dovoljno i proslediti informaciju dalje. Nekad je to samo jedno dobro delo na dan za koje niko drugi ne zna. Rezultati: Svaki trud se isplati. Nekad nije lako susresti se sa različitim situacijama kroz koje ljudi prolaze ali ako vaš trud izmami nekom osmeh, ako u oku osobe ugedate iskru radosti jer ste ih se setili, jer nisu zaboravljeni, ako i neke druge ljude vaše delo podstakne na dobrobit, onda vas iznutra zapljusne radost. I to nije ona umišljenja egoistična radost, već ona lepa jer ima nade za nas. Zaključak: Bez osvrta na druge, istinske saosećajnosti, negovanja prave dobrote život ne može imati punoću.  Ključne reči: Humanitarni rad, volontiranje, saosećajnost, služenje.

Rad:

Postoje razne duhovne prakse u okviru različitih religijskih pravaca. Različite tradicije, različiti načini, različiti i nazivi kao što su meditacija, tihovanje, molitva, mantra. Ko je proučavao religije i te termine, shvatio je da su meditacija i tihovanje dva sinonima, kao što su to molitva i mantra. Mantra je sanskritska reč za molitvu. Od tradicije do tradicije različiti su i sveci ili božanstva kojima se ljudi mole i zahvaljuju, a u biti razlike nema za pravog vernika. Duhovan čovek vidi dušu, Boga u svima, živi duhovnost ili teži tome. Onaj koji se bavi duhovnošću vidi razliku, dok je u biti svaki svetac na zemaljskoj kugli donosio samo jednu istinu, Ljubav prema Bogu, ljubav prema svim živim bićima, zastupao apsolutno nenasilje (ahimsa). I tako možemo videti da se u ime religija ratovalo, da su se ljudi kategorisali, razdvajali, namesto da su sledili tj. živeli istinska učenja koja su mnogi poput Isusa doneli na ovaj svet, a i danas ima živih svetaca i duhovnih učitelja koji žive te istine i teže da i druge u Istinu uvuku, tj. da nas probude. Prođoh kroz mnoge tradicije, i svuda sam videla i osetila čistotu kao što sam mogla videti i neznanje. Prate se neka pravila, a propuštamo najvažniji trenutak – BITI ČOVEK. Jer ako postimo, a post je u svim tradicijama zastupljen, a onda ogovaramo komšiju ili vređamo neku naciju, drugu tradiciju, da li nam tad post vredi? Ako prođemo pored prosjaka na ulici ne primetivši ga, ili frknuvši iznutra ili naglas da li nam onda vredi post i molitva?

Zašto smatram da je najbolja duhovna praksa humanitarni rad, tj. služenje, ili meni vrlo drag termin karma joga? – Zato što to delovanje nije samo za nas. Pri tom kad kažem da je najbolja, ne mislim da time namećem mišljenje drugima, već govorim da je za mene najbolja. Ali to svakako ne isključuje Reiki, molitvu, svesnovanje i sve ostalo što živim, samo je jedna izuzetna dopuna mom životu, zapravo daje dodatni smisao životu.

Već desetak godina radim kao Reiki učiteljica. Veliki broj Reiki tretmana je prošao kroz mene, kako auto – tretmana, tako i tretmana koji su primili drugi. Upriličila sam i veliki broj inicijacija. Sve je to zaista imalo i ima smisla i koristilo nam svima za naše najviše dobro i dobro svih uključenih. Radeći autotretmane ulazila sam u sebe i suočavala se sa samom sobom, sa programima u svojoj podsvesti i traumama još iz majčinog stomaka pa do dana danas. Isplivale su i još neke starije traume i iskustva. I to je izazovno. Svašta se tu moglo naći što mi se nije svidelo, što je nasleđeno od predaka, iz kolektivne svesti. Ali Reiki tome i služi, da osvestimo šta nije naše, šta jeste, i šta treba da se menja. Uvodila sam u svoju svakodnevnicu i meditaciju ili tihovanje, kada bi se samo fokusirala na disanje. Nekad bih izgovarala određene afirmacije poput: Svuda stižem u pravom trenutku, sve se odvija na savršen način za sve uključene, prosto da bih reprogramirala malo podsvet i umirila dan na samom njegovom početku dok to zaista nisam počela da živim. Takođe sam izgovorila i izgovaram i dalje molitve bilo da su na srpskom jeziku ili na sanskritu. Svaka je divna, svaka delotvorna, a meni najdraža je HVALA – Hvala na svemu što mi donosi dan i na svemu onom što Bože drugima daruješ kroz mene.

Od malena, pa onda kroz srednjoškolske dane, kroz studentske dane i pre nego sam saznala za Reiki i bilo šta drugo, volela sam da hranim ptice po parkovima. Takođe bi mi bilo vrlo teško proći pored nekog ko sedi na ulici i čeka da mu daš neki dinar, obrok, pažnju, da mu se zapravo obratiš kao čoveku, da u njemu vidiš ravnopravno biće samo sa mnogo težom pričom nego tvojom. To ne znači da sam uvek i svakom dala, ali kad god sam osetila potrebu jesam. Nekad bi to samo bila molitva da tog dana dobije makar dovoljno za taj dan od drugih prolaznika. Najteže mi je bilo da vidim decu ili stare. Imala sam bezbrižno detinjstvo i smatram da svako dete to treba da ima, kao i da starost ne bude gorka već jedno lepo doba u kome se možemo osvrnuti na život sa zahvalnošću.

Svaki put kad bih videla nekog ko nema, ko boluje, umire od gladi i tako dalje osetila bih neku tugu, nešto bi se zgrčilo u meni. Nisu mi ranije stvari bile jasne zašto je to tako. Zašto dragi Bog to dozvoljava, bilo mi je samo jasno da je to tako. A nije mi bilo ni jasno kako je moguće na jednoj Zemlji da neko ima milione sa kojima ne zna šta će, koje za života ne može potrošiti pa čak ni njegovi potomci, a da opet mnogo ljudi nema ni osnovno za život. Pogađalo me je kad bih videla fotografije ili video snimke iz Afrike. Pogađalo me je i kada bih u okruženju to videla. Pogađalo me je i dok sam živela u Arapskim Emiratima čuvši kako tamo živi narod sa Filipina i iz Indije. Kad mi je jedna majka rekla da ima bebu tamo negde kod kuće i da ne može da je vidi dve godine jer gazda tog hotela plaća kartu samo jednom u dve godine, a plata je mala da sama priušti istu sebi. A ako se njoj isplati da i pored toga radi za tu platu, ne smem ni zamisliti kako joj je teško kod kuće. Čula sam i priče da roditelji koji imaju puno dece a nemaju prihoda dovoljno i da bukvalno prodaju rođenu decu i to me je zaista ostavilo zaprepašćenu. Čula sam i da se neki pojedinci bace pod auto kako bi poginuli jer će odšteta ići porodici pa će imati da se prehrane. Svašta na ovom svetu ima. Onda sam saznala da postoji karma. Da se tako plaćaju neki dugovi iz prošlosti. Da je duša tako odabrala. To mi je malo umirilo tugu zbog nepravde u svetu i nejednakosti. Ali to i nije toliko bitno jer neko veruje u karmu neko ne. Ono što jeste bitno je pitanje, tj. odgovor na pitanje: Šta ćemo mi kao pojedinci učiniti za ovaj svet? Lično me je zanimalo, bez obzira na karmu, šta je ono što je moje u svemu tome? Šta i koliko je do mene da učinim, na koji način mogu pomoći da se to umanji, neutrališe makar u maloj meri? Jer bilo koja promena kreće najpre od nas, složićete se.

I tako, hranila sam golubove kad kad, ostavila bih donaciju nekom prosjaku, nekad darovala hranu, ali mi je sve to bilo nekako sitno pa sam znala da mislim o tome kako ću jednom osnovati svoju humanitarnu organizaciju ne bi li se ljudima moglo pomoći više. Udruženi možemo više. I tako sam 2018. godine saznala za humanitarnu platformu ACT Fondacija. Saznala sam i kako je nastala i na koji način funkcioniše i to mi je bilo i više nego dovoljno da se aktiviram. Nema potrebe da pokrećem svoju kad već postoji jedna takva platforma. Želim ovde reći da je osnivač ove platforme, dragi Mohanđi, a koja funkcioniše na globalnom nivou kao ACT GLOBAL jer je aktivna u više država i na više različitih kontinenata, istu osnovao u ime svoje ćerke koja je poginula kad je imala tek četiri godine. ACT volonteri na majcama nose njen lik i tako njena dušica živi kroz naš nesebični rad. Još jedna važna pojedinost ove fondacije je da ne postoje zaposleni. Nju bukvalno čine volonteri koji ulažu svoju energiju, vreme, novac, ideje, znanje, talente, veštine da se učini šta se može. Sama reč ACT, potiče od engleskog jezika i znači delovanje, te je moto ove fondacije – JEDNO DOBRO DELO NA DAN. I sa tim potpuno saosećam, jer nekad je to dobro delo ljubazan osmeh prolazniku, nekad je tiha molitva za druge, nekad ćemo poneti tobu starijoj gospođi koju sretnemo, nekad ćemo nekog nahraniti i tako dalje. Daj ono što imaš i možeš i to je i dovoljno. Na prvom mestu ovoj fondaciji je hranjenje gladnih jer kako je rekao duhovni učitelj Mohanđi: “HRANA JE ZA GLADNOG BOG.” I jeste tako.

Isus je rekao: “Kad činiš drugom, činiš meni.” Monah u jednom manastiru je jednom prilikom rekao: “Podajte dinar uvek na ispruženu ruku.” Ja sam više za to da podamo hranu nego novac ali dobro, svako po svom osećaju.

Osim hrane ACT Fondacija se bavi i osnaživanjem ljudi, izvode se radionice, donira se dobro očuvana garderoba koju volonteri prikupljaju i pregledaju. Doniraju se i igračke, nekad polovne, nekad nove, sredstva za ličnu i kućnu higijenu, školski pribor, pelene za bebe i odrasle, novogodišnji paketići, medicinska sredstva i tako dalje. Mnogo je tu akcija bilo izvedeno pre nego sam se priključila, a evo nedvno smo popravili i krov jednog dragoj ženi iz Subotice koja ceo život boluje od cerebralne paralize a socijalna pomoć nije dovoljna za restauraciju krova koji prokišnjava. Zime su joj bile duge i hladne. U to ime bilo je donacija i od pojedinačnih lica, ali smo i organizovali humanitarne akcije da bi prikupili sredstva, kao što su humanitarni koncert i humanitrana večera. Više o delovanju ove fondacije možete potražiti na internetu i na facebook stranici ACT Srbija, a ja ću se u ovom radu fokusirati na neke aktivnosti u kojima sam učestvovala i blagoslove toga.

Kada ti je namera čista, kada je želja za dobrobit i drugih, nekako se ljudi sami pojavljuju na tvom putu da se ideje realizuju. Za organizaciju naše prve humanitarne večere u Beogradu odazvao se jedan dragi čovek koji inače ima svoj vege ketering  i koji je kuvao od srca. Do sada smo imali dve takve organizacije a moja ideja je bila da ceo događaj isprati i muzika. Muzičari bi svirali od srca, prostor bi nam ustupili od srca, a mi bismo odvojili vreme i uložili energiju da se to sve izvede i da nam gosti uživaju. Nedavno smo organizovali i humanitarni matine, ovaj put za Udruženje Autizam iz Valjeva.

Pored učestovanja u organizovanju humanitarnih događaja, izlazila sam i na teren što bi rekli. Odlazila u nabavku namirnica, išla u posete porodicama, delila novogodišnje paketiće, držala jogu smeha ljudima sa smetnjama u razvoju. I tu je zapravo srž tog humanitanog delovanja. Kada se nađeš u direktnom kontaktu sa ljudima koji imaju izvesno ograničenje fizičke prirode, sa njima provedeš vreme, ne možeš ostati netaknut, nedirnut ali u isto vreme možeš shvatiti koliko imaš razloga za zahvalanost. Neverovatno je koliko čak pozitivnom energijom mnogi od njih zrače, heroji pravi. Nikad nisam bila zastupnik plastične hirurgije radi promene ličnog opisa. To što mi je od Boga dato, dato mi je. A onda sam došla u bliski susret sa ljudima obolelim od cerebralne paralize. Neki su imali jače fizičke deformitete neki manje. Ali je neverovatno koliko im je duh bio jak. Naročito roditeljima. Neka natprosečna snaga, iskra u očima, požrtvovanost. Tada mi je prošlo kroz glavu koliko ljudi ulažu novca u plastitčnu hirurgiju namesto da su samo beskrajno zahvalni što od svega imaju koliko treba, dva oka, dva uha, sve prste na nogama i rukama, sve udove i što ih najnormalnije koriste. Ne smatram sebe ni boljom ni lošijom od drugih, niti posebnijom. Mnogi deluju na ovaj način, a verujem da će i mnogi drugi početi, da ćemo se osvestiti da je najsnažnija molitva zahvalnost kao i molitva da i drugima bude bolje. I nisu ti drugi samo oni naši bliski, nego svi bližnji na planeti.

Ko je ikad učestvovao u organizaciji nekog događaja bez obzira na prirodu i svrhu tog događaja zna koliko tu ima obaveza i šta sve treba da se uradi, da se iskomunicira. Nekad to iziskuje veliki utrošak vremena i energije, ali kada dođe do realizacije bukvalno te preplavi milost. Po struci sam dva puta diplomirani mašinski inženjer, ali se time nisam bavila. Nemam zvaničnu kvalifikaciju za organizaciju, ali ideje su same navirale, a onda kao što sam već rekla dolazili bi i ljudi koji su se sa radošću odazivali da se projekat izvede. Mnogo je ljudi koje bih volela da spomenem i ustanove, ali da to ne bi bila reklama preskočiću, a oni znaju da je moja zahvalnost njihovom trudu, nesebičnosti večna. Ali ću se vratiti na taj osećaj milosti. Ranije dok sam izlazila kao mlađa, išla po klubovima i samo se zabavljala ili po restoranima, to je bilo sasvim sebično delovanje. Bio je samo puki provod. Ali sada to sve ima drugu dimenziju. I kad zapevaš i kad jedeš (jer jesti svakako moramo) a znaš da je povod pomoć nekome kome je potrebno, onda je to sasvim drugi vid zabave, sa jednom velikom dozom nesebičnosti. Naravno, najviše bih volela da nikome nije potrebna pomoć ni moja ni ničija, da smo svi dobro, da svi imamo dovoljno za normalna život, da se ljudi slažu i tako dalje, ali kada već nije tako, onda hajde da dalujemo sa željom da jednom bude tako i možda da dočekamo da tome posvedočimo još za ovog života.

Jedan dan šetajući ulicom ugledala sam ženu kako sedi na ulici i prosi. Imala je i karton pored sebe na kome je pisalo da moli za nešto novca za hleb i lekove ko koliko može. Prošla sam pored da odem da završim šta imam a u povratku sam se popela na pijacu. Kupila joj banane i prišla joj. Upitala sam je: “Jel može ovako?” A ona me je iznenađeno pogledala, pružila ruku i rekla: “Hvala puno”, a onda je to ponovila još dva puta. I to me je nateralo da uvidim da se to hvala nije toliko odnosilo na banane već jer sam joj prišla kao čoveku. Kao što bih te banane dala dragom prijatelju ili prijateljici tako sam dala i njoj. Koliko nas samo prođe, prođem i ja nekad, pokraj njih savršeno nezainteresovani, koliko često na prosjake gledamo sa podozrevanjem, kao na neku smetnju, kao na vrstu koja ne bi trebala da postoji. I ne bi trebali da postoje na taj način jer na planeti ima dovoljno za sve. Ali kad već postoje trenutno i odlučimo da im priđemo, ili nas unutrašnji osećaj povuče da to učinimo, priđimo im ljudski. Pokušajmo da i u njima vidimo Boga. Priđimo im sa ljubavlju. To me je podsetilo na jedno iskustvo od pre nekoliko godina. Videla sam čoveka bele puti u prolazu kako sedi na stepenicama. Ispred njega je bila kutija za donacije. U šakama sam nosila jednu upakovanu kiflu. Prišla sam mu i pitala: “Da li mogu da vas ponudim kiflom?” Digao je pogled, u očima je bila neka lepa iskra i rekao mi je: “Da, hvala vam, ovo mi mnogo više znači nego da ste samo spustili novac.” Tada sam mu se zahvalila jer je uzeo tu kiflu od mene i okrenuviši se od njega suza je sama krenula. Takva iskustva ti čiste srce.

Ali humanitarni rad se ne završava samo sa ljudima. Tu su životinje, tu je naše okruženje, priroda. Nahraniti gladnu životinju, boriti se za njena prava da i ona živi nesmetano na ovoj planeti, zasaditi neko drvo, podići papir na ulici i ubaciti u kantu, a svakako svoje smeće ne sejati po prirodi ili bilo gde, jer Zemlja je naš prvi dom dok god smo ovde.

Sećam se razgovora sa duhovnim učiteljem Mohanđijem koji mi je tom prilikom rekao: “Gledaj šta ti možeš da učiniš za svet i pusti da Univerzum učini za tebe.” I tada je i počelo. Odmah nakon razgovora načula sam razgovor njegove supruge Devi Mohan i nekih devojaka i žena i pitala o čemu je reč. Trebao im je neko u Beogradu jer su želeli da daju doprinos prihvatilištu za stara i odrasla lica. Rekla sam da sve što mogu da učinim da ću učiniti. Znate, nije lako kad se nađete ispred ljudi koji su potpuno izopšteni od sveta zbog različitih psihičkih ili fizičkih smetnji. Nekad bude mučno da se to vidi, ali kada ti neko kome slatkiši znače sve na svetu priđe i kaže: “Ovo nam znači više od slatkiša” to te prosto motiviše da daješ dalje.” Ne možemo usrećiti sve ljude ovog sveta, ne može svima doći blagoslov kroz nas, ali tamo gde može, budimo otvoreni i dostupni da Život, Bog, kroz nas to učini.

I ako prirodno ta potreba da se pomogne u drugima nije u vama, tj. ako je uspavana, probudite je. Nije bitno koliko dajete, dajte od srca jer vi to možete.

Pri istom tom razgovoru sa Mohanđijem dobila sam preporuku da hranim ptice svaki dan, da će mi to u tom trenutku olakšati nešto za šta sam ga pitala. Rekao mi je: “Nije važna količina koju daješ nego da daš od srca, sa ljubavlju.” Prihvatila sam savet. Ne mogu vam opisati koliki je za mene blagoslov kada mi dolaze na prozor i cvrkuću, hrane se. Posmatram ih često i taj prizor prosto budi radost, osmeh se sam razvuče na licu. Skoro kao da meditiram kad se u njih zagledam. Kao da nastupi neko olakšanje, naročito u danima kada se zaletiš, kada imaš million stvari da završiš pa se mozak užurba kako će da postigne, a ptičice te podsete da sve može, da lako ćeš. I zaista ti bude tako. Jedan dan u gradu hranila sam golubove na početku priče sa koronom. Jedna žena se bukvalno istresla na mene kako su oni prenosioci zaraze i da to ne treba da činim. Ali ja se nisam bojala. I oni su Božija stvorenja i moje je da ih nahranim. Ni sekunde nisam pomislila da ću se razboleti zato što činim nešto dobro za drugo biće, bilo da je to ptica ili da sam u organizaciji nekog događaja. Prosto, ta nesebičnost je za mene bila i jeste zaštita. Ali zaista. Straha nije bilo, a motivacija da se organizuje i učini šta se može za one kojima je to potrebno je bila jača od svega.

Par puta smo delili hranu beskućnicama po Beogradu. Jedno prilikom pakovali smo pakete namirnica koje nisu lako kvarljive, a koje su biljnog porekla. Sećam se da smo jednog mlađeg čoveka koji je spavao u jednom prolazu probudili. Čovek je bio vidno iznenađen i to je iskomentarisao rečima da je pravo čudo da je nekome stalo. A onda je izrazio zahvalnost. Jedna gospođa koja je sedela na ulici nije htela da uzme od nas nešto a da nam ne da nešto zauzvrat. Baš joj je bilo teško da nema ništa, pa je iz paketa koji smo joj doneli izvadila medeno srce da nam da da mi pojedemo. Takva iskustva ne mogu dodatno da te ne promene. Posle humanitarnih večera smo isto pakovali pakete sveže spremljenih obroka i nakon celodnevne akcije prošetali bi gradom da podelimo pakete.

U nekom trenutku tokom volontiranja saznala sam da na taj način čistimo svoju karmu i karmu svojih predaka. Sećam se da sam se tad zapitala koliko mi je rad nesebičan? Ali jeste, jer me je ceo život vodila potreba da i drugima bude bolje, a ako ću od toga ja ili neko od mojih imati benefit to je samo dodatan plus, ali ne i motiv.

I nadam se da će se ACT mreža volontera još više uvećati kako bi u budućnosti mogli da umnožavamo učinak, dok jednom za tim ne bude potrebe.

Iskustava je bilo mnogo, a za kraj ovog rada izdvojila bih jedno u kom sam se sama obrela. Bilo je veče, spustila sam se do beo voza. Na peronu je sedeo jedan prosjak. Oko njega na klupi i pored klupe bile su neke stvari. Pogledala sam na sat i videla da imam vremena do polaska voza. Vratila sam se do piljarnice koja je bila otvorena i kupila mu banane. Došla sam do njega i ponudila mu ih. Uzeo ih je sa zahvalnošću. Onda me je pitao da li imam cigaretu. Poklonila sam mu neotvorenu paklu, a on mi je zauzvrat rekao: “Da ti Bog da sreću koju ja nisam imao.” Teško je rečima opisati moj tadašnji osećaj. Neka zbunjenost, niti da kažeš hvala, niti da ne kažeš. Prosto suočavaš se sa  nečim sa čim nisi nikad pre. Nemaš informaciju kako je stigao do te klupe. Da li je možda bio dobar čovek i naivan pa ga je neko prevario. Možda i nije bilo tako, ali nije na nama ni da sudimo ni da se pitamo, već ako možemo da nešto učinimo i to ne zato što se mi osećamo dobro zbog toga, veliki, već zato što je nekome potrebna pomoć, a u tom trenutku Život kroz nas želi i može pomoći. Nakon susreta sa njim, ušla sam u voz i onda se kroz mene izlila sledeća pesma, koju vam sa puno ljubavi prilažem.

Molitva za sve

Bože,

Pogledaj beskućnike,

Pogledaj bolesne,

Pogledaj gladne,

Pogledaj uboge,

Pogledaj sve dobre ljude.

Znam da karma igra svoje,

Znam da Ti znaš šta radiš,

Zašto dopuštaš il’ oduzimaš.

Znam da sve dobro je.

Ali Mili i Veliki, Jedini,

Neka Milost tvoja,

Ljubav tvoja, bude im vodilja

U hladnoj noći,

U usamljenoj zori,

U čaši alkohola.

Nije im lako, nisu svi jaki,

Zbune se poneki usput.

Lepa je Zemlja al’ i surova ponekad.

Ne, nije Majčica surova,

LJUDI SU SE ODRODILI,

Od Tebe se odvojili…

Međusobno se utrkuju,

Pakoste, ljubomorišu,

Sujetom se bave.

Al’ nisu svi takvi,

Ima i svetlosnih bića

Ima i onih koji se trude

Koji pokušavaju da se poprave,

Koji nekako ustanu kad posustanu,

Koji te pesmom il’ molitvom dozivaju,

Koji te željno dušom isčekuju.

I za njih, nas ti se molim,

Da nam snagu daš,

Volju da nam ojačaš,

Nadahnuće podaj nam

Da nastavimo da koračamo lako.

Za dobrobit sve tvoje dece,

Svih tvojih delića

Useli se Milostivi u naša srca,

I odatle upravi nas sve

Do početne ali i krajnje destinacije.

Mir i Radost svima i Svetlost Svetu.

Literatura:

  1. Životno iskustvo
  2. Različite duhovne knjige: Novi Zavet, Bhagavat Gita, i druge.

Sanja Dejanović, M.Sc. in biomedical engineering, Usui Reiki teacher

Email: [email protected]

Website: www.reikiskolica.org

Hummanitarian work as a spiritual practice

Work Summary: Aim: This is the fourth year that I am presenting my works at this wonderful congress Diet of the Future. I ended my previous work by mentioning humanitarian work and how important it was and is in my life, that it is a kind of work on oneself, and this year I would shift the emphasis to humanitarian work itself, the importance of selfless service and what it brings to the individual. Methodology of work: Volunteering can take different forms. A person can be the ideological initiator of designing various events where people interested in the well-being of others as well gather, and he/she is the leader of the organization at that time. A volunteer can contribute by performing certain tasks in order for a charitable, conceptual project to be realized. Sometimes it is enough to pass the information on. Sometimes it’s just one good deed a day that no one else knows about. Results: Every effort pays off. Sometimes it is not easy to meet different situations that people go through, but if your work makes someone smile, if you see a spark of joy in a person’s eye because you remembered them, because they are not forgotten, if other people become encouraged by your work, then joy will flood you inside. And it is not that conceited egoistic joy, but the beautiful one because there is hope for us. Conclusion: Without looking at others, true compassion, cultivating true goodness, life cannot have fullness. Keywords: Humanitarian work, volunteering, compassion, service.

Za sam kraj dodajem par fotografija od mnoštva koje su snimaljene za poslednje dve godine.

promo-image