Kaže se da je svaka bolest izlečiva, ali da nije svaka osoba. Upravo zato kada me pitaju da li Reiki može pomoći sa ovim ili onim moj odgovor je uvek isti: Može, a da li će nije do mene da dajem to obećanje. To je do Boga, Reikija i definitivno do osobe koja prima Reiki.

Kroz reiki tretmane može da se spozna uzrok koji je doveo do nekog manjeg ili težeg oboljenja. Većina tih uzroka se tiče konkretno ovog života. Neki mogu biti dublji, karmički, lični ili porodični, ali gde god da je uzrok poenta je u tome da li oboleli želi istinski da se isceli.

Često deca stradaju, ispaštaju zbog roditelja. Retko kad je dete bolesno jer se rodilo sa teškom karmom, već je do roditelja pre nego se upuste u roditeljstvo da porade na sebi, da se dobro pročiste pa onda da se odluče na roditeljstvo. Nekad je i dogovor duša takav da se kroz teška iskustva ovde na Zemlji pročišćavaju i oslobađaju.

Zašto ima slučajeva ozdravljenja od teških bolesti i zašto ima povratka iste kod nekih, a i napuštanja ovog života? Da li je to Bog nepravedan ili je do pojedinca da preuzme odgovornost za ozdravljenje?

Neki prosto ne žele, nemaju snagu, život na Zemlji im je pretežak, ne vide smisao, umore se, kako god i prosto odluče da odu umesto da se bore i izbore pobedu nad bolesti. A neki kroz bolest uživaju pažnju i ljubav. Zvuči surovo, ali je tako. Ali, da li je iznuđena ljubav prava ljubav? Bolest uvek dođe kao opomena da nešto ne radimo kako valja. Poenta je to uvideti, spoznati i promeniti i živeti život najbolje što se može. Pomaganje drugima može biti vrlo lekovito, tada se čovek oseća korisno, kad ne živi samo za sebe i sopstvene ciljeve.  

Imala sam priliku da radim sa više osoba koji su bili i različitog pola i godina, a koji su oboleli od kancera. Tokom Reiki tretmana na daljinu je isplivao uzrok: ŽRTVA. Iako pre početka rada nisam znala njihovu životnu priču, oboje su mi to potvrdili i naveli životne situacije u kojima su se osetili tako. Zanimljivo je da su bili prevareni od strane svojih supružnika. Kad kažem zanimljivo ne mislim da je smešno već da se poklapa uzrok, sinhronicitet. U slučajnosti ne verujem. Nikad nisam, a negde sam jednom pročitala sledeće: “Ko veruje u Boga ne veruje u slučajnosti.” Baš tako.

Kada sam jednog gospodina sa kojim sam radila pitala da li se ikada osećao ili da li se oseća kao žrtva potvrdio mi je ispričavši mi da ga je žena napustila jednom, ali da se vratila, da joj je to oprostio i da je sada sve u redu.

Kada sam jednu mlađu damu upitala šta se dogodilo pre par godina, ispričala mi je da ju je muž tada prevario. I ona je prešla preko toga zbog porodice, ali joj je kasnije dijagnostikovan kancer.

I tako iskustvena praksa potvrđuje da preći preko nečega, oprostiti samo iz glave nije dovoljno ako se ne oslobodimo tog osećaja prevare, izdaje, žrtve.

Potrebno je istinski to pustiti od sebe. Ok, to se dogodilo, njen ili njegov trenutak slabosti ili želja da proba nešto drugačije, ja je volim/ga i sa tim. Okrećemo novi list i startujemo ponovo zajedno shvativši iz iskustva šta smo imali da shvatimo.

Ali ako se pak ne može u potpunosti preći preko toga, okrenuti novi i čist list papira i početi iznova, onda iz tih priča treba izlaziti, bez ljutnje naravno. Naročito ako ima dece, ne sme biti ljutnje među partnerima, već zadržati jedan normalan prijateljski odnos kako deca ne bi trpela.

Naravno, ovde ne tvrdim da su svi koji su oboleli od kancera bili prevareni. Ali me ne bi iznenadilo da su se vi osetili u nekom trenutku kao žrtve iz nekog njima znanog razloga. I ako se tako osećate a nemate još uvek neko teže oboljenje, molim vas izvlačite se iz te uloge. Ništa vam dobro doneti neće.

I još bih htela da napomenem da je vrlo važno shvatiti da niko nama ništa ne čini, i retko ko da išta čini za nas ili zbog nas, svako deluje za sebe i zbog sebe. Ako nekome pružamo ljubav to činimo pre svega jer je nama lepo da volimo, da dajemo. Nas ispunjava davanje. Naravno, ljudsko biće očekuje da mu to bude uzvraćeno, da postoji razmena, tok, i to je sasvim u redu do jednog trenutka, tj. dok god to jeste uzajamno, ali ako se tok prekine i ne svidi nam se prekid, posložimo to sve u sebi i nastavimo dalje. Nema tu prostora za zameranje, okrivljavanje druge osobe, prebacivanja šta smo mi dali a šta dobili za uzvrat. Nema prostora mnogo ni da sebi zameramo, ni životu, pa samim tim nema prostora za ulogu žrtve. Nema se ni vremena ako ćemo iskreno, život naš je samo jedna sekunda u večnosti, i poželjno ga je dobro koristiti.

Dobro je naravno preispitati se da li smo mogli drugačije, da li smo negde mi kiksnuli da se ne ponovi u nekoj drugoj priči, ako i dalje postoji želja za partnerskim odnosom. Neki ljudi shvate da su solo igrači i to je isto sasvim u redu dok god je osoba srećna sa sobom. Važno je da osećamo sreću bilo da smo sami ili sa nekim i da se to stanje širi planetom. Neko više voli svoju slobodu i svoju samoću od toga da svoj prostor svakodnevno deli sa nekim u fizičkom obliku. Nekad da bi pustili nekog u život potrebno je da promenimo neke navike ili nešto što neko prosto ne želi da menja, a neki sebe pronađu u ljubavi sa Bogom, bez obzira što žive u svetu.  Sve ima svoje i dobro je sebe zaista upoznati a onda ćemo lako sa drugima. Biti svesni koliko možemo dati i koliko zauzvrat očekujemo tj. neočekujemo.

Mir, duhovno i fizičko zdravlje i radost svima, i SVETLOST svetu.

S ljubavlju,

Sanya.

promo-image