Ribala sam kuhinju kad su mi se spustile dve sličice. Jedna je vatromet iz crkvenih dvorišta, a druga haos u Palestini. I na trenutak sam se zamislila na te dve sličice i poruku koju donose. I naravno, da li je realno da smo ispucavali vatromete iz crkvenih dvorišta u momentu kada se dešava neviđeni zločin nad jednim narodom, državom? I noramalno nameće se pitanje, zašto sve Pravoslavne crkve, pa u ostalom i sve hrišćanske crkve i njihovi rukovodioci nisu organizovali zajedniče molitve na dnevnoj bazi, nedeljnoj, ili baš na veliki praznik kao što je Božić?

Onda sam se setila kako je jedan sveštenik dok sam bila na Kosovu rekao kako se Pravoslavci mole i za „neprijatelje naše“. I na te reči sve se pobunilo u meni. Na svim liturgijama svuda se to govori. Mi konstanto afirmišemo te neprijatelje. Umesto što se molimo za neprijatelje naše i time dajemo snagu da oni postoje, zašto se ne bi molili da se svi ljudi ovog sveta probude u Hristovoj svesti, da zavlada mir i da reči iz molitve Oče naš: „Kako na Nebu tako i na Zemlji“ konačno se i ostvare?

Sećam se da sam pročitala neki tekst nekog pravoslavnog sveštenika koji je ispričao susret sa jednom ženom koja je došla u crkvu i molila se sa suzama. Upitao ju je kakva je muka muči, a ona mu je odgovorila u stilu: Ne muči me ništa, tri godine je sve potaman, Bog me je napustio. Ostala sam šokirana na tu izjavu i na zadivljenost tog sveštenika njenom verom, posvešćenošću. Ako je Bog ljubav kako sve religije kažu, a posebno Pravoslavna, kako je moguće da Ljubav želi da patiš? Ljubav želi da si ljubav, da ti je lepo, da si radosna. Ako u molitvi koju je Hrist dao kaže: Kako na Nebu tako i na Zemlji, onda na Zemlji treba da je raj a ne pakao – radost a ne patnja. Od koga god da dolaze ti pogrami o patnji, ne dolaze sa svetle strane u to verujem i osećam kao istinu.

Sećam se i jednog davnog momenta kad sam stajala u crkvi Svetog Trifuna i zagledala se u sliku Isusa Hrista na zidu crkve iznad oltara. Prošle su mi kroz misli njegove reči: “Oprosti im jer ne znaju šta čine.” Tada sam se molila da mi da tu svest jer sam shvatala da ako to može da se kaže iskreno iz srca da u tom stanju svesti patnja prestaje. I učila sam se da razumem ljude, da prihvatim da svako deluje najbolje što može. I dobrim delom to jeste istina, onda kada čovek osvešćuje gde su mu bagovi i šta treba da menja kod sebe da bi bio bolji čovek i za sebe i za druge. Ali ako neko uporno isto radi, a uz to dobija informacije da može i drugačije, dobija povratnu informaciju da svojim postupcima, ponašanjem, delovanjem povređuje drugo biće, i on ne menja ništa kod sebe, onda prestaje da važi da svako deluje najbolje što može, već deluje onako kako njemu odgovara. Pri tom ljudi se mogu osetiti i povređeno i uvređeno zbog nečijeg ponašanja, karaktera, načina delovanja koji nije niti uvređujući niti brutalan, niti u toj osobi ima ijedne loše namere, ni u rečima ni u delima, ali to je već druga tema. Tema u kojoj ta osoba treba da se zapita: Da li je to istina? Da li je ova osoba stvarno loša ili samo trigeruje u meni nešto na čemu treba da poradim? Ali se za to treba imati svest i potpuna objektivnost.

A u poslednje vreme mi se uporno nameće pitanje: Da li je Hrist ikad izgovorio te reči ili su umetnute u Bibliju kako bismo narednih 2000 godina blagosiljali i praštali svaku moguću nepravdu i zlo ovoga sveta pod izgovorom da ne znaju šta čine? Jer znaju. Na prve dve zapovesti i najveće zapovesti dodao je novih deset Božijih zapovesti, i tih 12 zapovesti, ili moralnih zakona, zakona duha je sasvim dovoljno da svako zna šta čini. 

1.      Ljubi Gospoda Boga svojega svim srcem svojim, i svom dušom svojom, svom misli svojom i svom snagom svojom.

2.      Ljubi bližnjega svojega kao samoga sebe

3.      Ja sam Gospod Bog Tvoj, nemoj imati drugih bogova osim mene.

4.      Ne pravi sebi idola niti kakva lika; nemoj im se klanjati niti im služiti.

5.      Ne uzimaj uzalud imena Gospoda Boga svojega.

6.      Sećaj se dana odmora da ga svetkuješ; šest dana radi i svrši sve svoje poslove, a sedmi dan je odmor Gospodu Bogu tvojemu.

7.      Poštuj oca svojega i mater svoju, da ti dobro bude i da dugo poživiš na zemlji

8.      Ne ubij.

9.      Ne čini preljube.

10.  Ne kradi.

11.  Ne svedoči lažno na bližnjega svojega.

12.  Ne poželi ništa tuđe.

A kad se zamislimo dobro nad tom prvom, onda se povlači pitanje, ko je smislio da se na pričest poziva narod: “U strahu Božijem pristupite”? Zašto bi se u strahu sa Bogom pričešćivali kada to treba da činimo uz Ljubavi? I da li je neophodno da pričest bude spoljašnja ili se mi zapravo sa Bogom spajamo u svome srcu? I da li se uopšte spajamo ili smo sve vreme spojeni sa Njim ili možda bolje rečeno sa Njom, Božanskom Majkom, unutar istog tog srca, unutar naše duše svesti? Pitanja na kojima bi trebali da se zamislimo, da kontempliramo, kako bismo došli do Istine, a ne da samo prihvatamo sve servirane istine od kojih možda neke i jesu tačne, ali neke sigurno nisu. Jer da jesu ne bismo i dan danas svedočili ovolikoj patnji na svetu. Negde smo opasno omanuli.

I sve što nam je neophodno je da uložimo napor da skinemo sve slojeve iz uma, podsvesti, našeg nesvesnog, da osvestimo tu spojenost, da osvestimo da smo Jedno sa Svevišnjim, Svevišnjom i da živimo tu Ljubav. Naravno, taj proces nije lagan, ali je vredan svakog uloženog truda.

Pa onda se pređe na sledeću Božiju zapovest: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga. Ili čini drugome ono što želiš da ti čine. Zasmislimo se nad svojim delima da li zaista u odnosu sa svima oko sebe živimo ovo životno pravilo? Da li opravdamo neke svoje postupke, dok druge za iste “linčujemo” u mislima, rečima il’ delima? Ako fali odstutvo ljubavi prema drugоme, ako nedostaje razumevanje, zdravo prihvatanje, onda se možemo okrenuti ka sebi i zapitati se gde mi sve to manjka u odnosu sa samom/samim sobom? Pa poraditi na tome, sami ili uz pomoć onih koji su to kod sebe razrešili.

I tako redom. Osma po redu mi je vrlo bitna: Ne ubij. Ne ubi Istinu, ne ubi Ljubav, ne ubi Radost, ne ubi Život, Boga u drugom biću. Ovo se odnosi i na životinje. E sad to ne ubi, lično bih zamenila boljim izrazom koji sam u sebi nema nikakvu negativnu konotaciju, a to je izraz PODRŽI. PODRŽI ISTINU, PODRŽI LJUBAV, PODRŽI RADOST, PODRŽI ŽIVOT, BOGA U SVAKOM ŽIVOM BIĆU. Pitagora je rekao još pre nove ere da dok god budemo ubijali životinje biće rata na planeti. Lov kao zabava treba da se ukine. Kompletna mesna industrija treba da se ukine. I naravno, biti brižan prema svakom biću, namesto otimati se oko teritorija.

 Ne čini preljube i ne kradi. Vrlo su jasne. Ne bih ništa tu dodala ni oduzela. Ako nekome sa nekim ne odgovara odnos, prosto se kaže i pokuša se srediti ono što se može srediti unutar svakog pojedinca pa i odnosa, a ako se nikako ne može srediti, onda se izađe iz odnosa, ali se ne švrćka sa strane. Ako se oseti poriv iznutra, ili misao koja nas vodi u tom smeru to je trenutak u kom se zastane i zapita se: Zašto mi se nameće ova misao, želja? Koje to posledice ima za moju dušu a koje za odnos u kom sam? Da li je to fer prema meni, Bogu, i osobi sa kojom sam u donosu?

Krađa se može odnositi na mnogo toga. Ne samo na krađu iz prodavnice, banke, nečijeg poseda, parntera ili.. Može se odnositi i na krađu ideja. Ne diraj tuđe.  Ako navodiš nečiji citat, naglasi da je citat. Ako ne znaš autora, i to je u redu, staviš citat, ne prisvajaš. Ako je u pitanju neka umetnina, vez ili bilo šta drugo, a nije tvoje, ne poželi da je tvoje. Pomoli se dragom Bogu da ti otvori tvoje talente. Svako od nas je darovan nečim, i ne mora to biti ni veliko, ali možda nije osvestio pa se usresrediš na to u čemu si ti dobar i ne diraš tuđe. Ima jedna mudra kojom se svi možemo voditi: Ne dam svoje, neću tuđe. U konačnici naravno ništa nije naše. Kad naša duša ode sa Zemlje ostaviće i telo za sobom i sve što je stekla za života, ali dok živimo na Zemlji postoje stvari koje su makar prividno ili u relativnom smislu “naše”.

Ne kradi i ne poželi tuđe, vrlo su slične. Ako poželimo tuđe može doći i do krađe. Ne poželi tuđu snagu, tuđu motivaciju, tuđe šta god, jer ako poželiš onda će se stvoriti unutar bića ljubomora, zavist, pakost, a to nam nikako ne treba. Ali ako ti se svidi nešto kod nekoga, divi se. Ako osetiš da ti to nešto manjka, pomoli se da se tvoji kapacitteti razviju više, ulaži turd i energiju, ne da bi iskopirao nekoga, već da bi ti bio bolji zbog sebe pa i zbog drugih, dao veći pozitivan doprinos društvu u manjoj ili većoj meri. Nije bitno, bitno je da je delovanje na dobrobit celine.

Ne svedoči lažno na bližnjega svoga. Ova je posebno interesatna i na njom se trebamo zamisliti. Činjenice, kako se nešto dogodilo, kako je nešto rečeno i urađeno je jedno, drugo je kako se mi možda zbog toga osećamo. Tu treba biti objektivan, potrebna je svest da se stvarno vidi gde je istina.

Sećam se perioda volontiranja u inostranstvu. Bili smo tamo dve nedelje. Neću navoditi imena ljudi tamo. Ako se neko prepozna ok, ali nije poenta da imenovanjem optužim nekoga, već je poenta da motivišem da stvarno porazmislimo o svojim akcijama i šta stoji iza njih. Ako lažemo zašto to činimo, koji strah ili koja druga emocija, želja stoje iza toga? Jer Istina, vera, ljubav idu ruku pod ruku.

I prvi dan kad smo stigli rečeno nam je od jedne ženske osobe da moramo da nosimo volonterske majce koje su nam tog časa dali. Majce koje nisu oprane. Odmah sam rekla da nema šanse da taj prvi dan obučem tu majcu dok je ne operem. Mogu ići u mojoj volonterskoj majci iz Srbije. Osoba je toliki pritisak vršila da me je blago iznervirala. Mora i mora.. Ček svi smo došli dobrom voljom, zašto mora? Jedan dan ako ne budu fotke sa tim majcama ništa strašno. Ali ne ona je zapela. Ok.. Drugi, treći dan po dolasku imali smo sastanak sa glavnim tamo, koji je na sastanku rekao da možemo da nosimo i privatne majce ako se u njima osećamo dobro jer je poenta u energiji koju ćemo dati tim ugroženim porodicama. Na tome je akcenat. Kad sam njemu tu na licu mesta rekla da je druga osoba rekla da moramo da nosimo samo te i te majce, ona je samo rekla: To nije tačno. I ja sam ostala u šoku. Ispadoh lažov a samo sam navela činjenice. Nisam pričala o osećanjim, nisam se bavila mišljenjem samo činjenice. Kao u matematici, jedan plus jedan je dva. Vrlo je jednostavno. Istog časa je izgubila moje poštovanje, i dalje sam je samo tolerisala. Prihvatila da prosto moramo provesti naredne dve nedelje na istom mestu.

Takođe pre odlaska sam proverila uslove smeštaja. U smislu da li svako ima svoj krevet u kome spava. Odgovor je bio potvrdan. Kad sam došla pokušala je da mene i još jednu volonterku stavi zajedno u bračni krevet. Na to sam se naravno pobunila. Ne zato što imam nešto protiv te druge volonterke već prosto jer sam vrlo jasno pitala: Da li svako spava sam u svom krevetu? Odogovor je glasio da. I ako je odgovor glasio Da, onda hoću da se to i ispoštuje. Vrlo je jednostavno kada se držimo istine i dogovora, nego kad pokušavamo da muljamo usput. U naredne dve nedelje je bilo još sličnih situacija, nekih stvari na kojima je insistirala a koje nisu bile neophodne, naročito jutarnji sastanci od po dva sata, kada nas posle toga čeka vožnja, volontiranje u školama itd dok ona ostaje u smeštaju. Svaki put bih jasno stavila do znanja sa čim se slažem a sa čim ne i zašto. I nisam odstupala od toga, jer nisam želela da gubim vreme ni snagu na nepotrebne aktivnosti, već sam se fokusirala na zadatak i aktivnosti zbog kojih sam tu, a to su izbeglice i njihovo emotivno i duhovno stanje. Pružiti im ljubav, razonodu, društvo, utehu, zagrljaj. Onda se jednoj osobi iz tima požalila kako je moja energija jaka i ne zna kako da mi priđe. I ja sam spustila gard i opako se prevarila. Nešto kasnije, pomenula se ideja da možda opet idem, ta ista osoba je bila izričito protiv uz neke neistine izjave o meni. I nisam otišla. I to je ok. Ali nije ok lagati otvoreno sa smeškom na licu i nežnom facom. To se zove licimerstvo, manipulacija, a nije iskrenost i nije istina. Intutivno sam shvatila šta je po sredi, čega se uplašila, a dosta kasnije sam dobila i potvrdu od jedne osobe kroz opušteni razgovor koji čak nisam ni očekivala da će krenuti u tom smeru. Naravno, to zbog čega se uplašila i to što je želela za sebe nije dobila, ali je sebi natovarila karmu neistine. Od malena se vodim jednom istinom: “Ima gore ko gleda, ko sve vidi i sve zna”. I meni je to najvažnije. Ja sam ostala čista pred tom Veličinom, a ljudi… ljudi mogu da me vide ovako i onako, samo Ona zna ko jesam i koja su moja dela, i koliko su istinita i koja je namera iza njih, a ljudi, ljudi mogu da me vole ili ne, da me poštuju ili ne, to ne govori mnogo o meni, već o tim ljudima.

I bilo je još takvih situacija ali nije poenta da ih navodim sve da ne bih ušla u ogovaranje već je poenta da kroz neki primer približim ukažem gde treba da pravimo promene, jer je svako ovde odgovoran za sebe. Mogu da prihvatim da ljudi iz raznoraznih svojih slabosti čine raznorazne stvari, ali to ne znači da to odobravam i tolerišem. Mogu se pomoliti da se probude iz svog začaranog sna i da istinski pogledaju u sebe i u druge, ali ne znači da ću da boravim i dalje u njihovom prisustvu i da ću im dati nove prilike za isto ponašanje.

“Ko ima oči da vidi neka vidi.” 

I tako, lagano jedno po jedno duhovno upustvo, pa rasčlanimo kod sebe šta jeste a šta nije. Nekad je teško suočiti sopstveni mrak koji projektujemo na druge ljude pa mislimo da su oni ovakvi i onakvi, a zapravo su samo naše ogledalo. Ali što ga pre suočimo, pre ćemo razbistriti svoje mislene obrasce i živeti mnogo radosniji i čistiji život. Takođe treba i mudrosti koja se iskustveno stiče da znamo da prepoznamo kada smo mi nešto razrešili, a drugi tek treba da to učine, kada se projektuju o nas.

Bilo kako bilo, svaki lični napredak u svesti i Istini je vredan svakog uloženog napora.

Mir i Ljubav svima i Svetlost svetu.

S ljubavlju,

Anisha.

promo-image